Nikada neću slikati u sobi
u kojoj neki boem recitira
pjesme ili svira na lošoj gitari,
pita za pravi ton.

Naučila si me priznati ljubav,
padati na koljena da ju sačuvam,
boriti se svime da ne zavlada tišina
i blagoslov ne postane dijelom prošlosti.

Kome da uputim svoj pogled,
da li nebu koje vječnost nudi
ili magli u kojoj izmiješane duše plove
i brane da bez nje tražim tajne nove?
Kad šapće mi srce da nebo po ljubavi sudi
i da gubit nešto tako sveto mogu samo ljudi
gdje da pogled svrnem, kome da se predam
kad zemaljsko čvrsto držim i vremenu ne dam
da zaboravom stigne što mi duša sanja?

U majke jedini sin
Za oca on ne postoji
Potpuno sam i bez ljubavi
U praznoj sobi gleda u zid
On nikud ne izlazi
Stalno prisutan strah
Kao mora ne odlazi
Svom snagom razjeda kosti
Krik sa dna nek silazi
Kruto vraća ga svijesti
Tu dobri su susjedi
Traže ga zato što htjeli bi jesti

Ovaj dan je bez milosti
Ovo je dan kad se ne izlazi
Dok zvona vani na sav glas
Viču Tu smo mi ćemo ti suditi
Ovo je dan kad sam sasvim sam
Spavaju svi moji anđeli
Mrtav i težak nagnjio dah
Vlaži mi uho ili me traži
Da bi svojom mračnom rukom
Ovo lijepo zauvijek prekrio
Da li ja te vidim
Više ne znam kamo idem
I tko će me na kraju čekati

Oduvijek si znala pitati
jesam li za tebe napisao koji stih.
Nikad nisi razočarano ušutjela
kad bih ti rekao da ne mogu pisati
jer tvoja mi blizina budi radost.

Recycle your brain,
so you can save the environment,
we are all insane,
only difference is mental development.

Uzalud se trudiš, ljubavi,
kad me tjeraš da te ostavim
i u tebi da gledam nešto loše,
da protiv tebe ustanem
i uzvratim ti i porušim mostove
i sa svoje strane, kako si ti veæ učinila.

Kad već budem pretvoren u prah,
hoće li raspjevani kos i nježna grlica
pratiti suzu kako klizi tvojim obrazom
dok palit ćeš svijeću na mom grobu?