Napisal/a Zal Kopp, v sreda, 03. avg. 05 |
Ocena urednika: |
|
Ocena uporabnikov: |
(0 glas) |
|
Kad se u mom pogledu nasmješi ptica, pa s mirisom trešnje posjeti visinu jablana i obavije letom cijeli svijet,
više ne tražim obrise tvog tijela, jer opijen travnjem osjećam, kako vriješ na mojim usnama i u poljupcima vjetra, prepoznajem dolazak tvojih prstiju sa svibnjem. Pod vrelinom njihovih dodira, otvaram sve proplanke u sebi i postajem lipanjski val, rascvjetan u rijeci osjećaja, pa s njim, na obale tvojih grudi pristajem i svom silinom, dubinu nježnog toka prostirem, kupam tvoja bedra i nebom svoje kože polažem. U svakoj srpanjskoj zvijezdi, koja osmjehom treperi tvojim stasom, snom suncokreta započinjem kolovoz i sa zlatnom bojom rujna mekim stomakom plešem, a svojim drhtajima, cijelom tvojom ravnicom sjedam i mjesečinom, pletem niti u zagrljaje i sočne plodove požude slažem. S godinom trešnje, ja u tebi, sve jače dozrelu dunju grlim i beskrajnim grozdovima ispijam listopad, njišem svojim bokovima i tiho, u studeni nosim. Izvijam dlanove i u dukatima, oko tvoga vrata sebe nižem, u mirne drvorede breza i sjajnom bjelinom prosinca oblačim. Uvodim te u prvo siječanjsko svitanje i sa kristalima pahulja, strasno ljubim, plamtim iskrom veljače na tvojim obrazima i sakupljam snagu ožujka, da s prvim poljupcem proljeća, u godinu trešnje, samnom, ponovno uđeš...
Zal Kopp
Samo registrirani uporabniki lahko pišejo komentarje. Prosimo, prijavite se ali registrirajte.
|
|
Komentarji uporabnikov (0)
|
|