Napisal/a Zal Kopp, v sobota, 17. sep. 05 |
Ocena urednika: |
|
Ocena uporabnikov: |
(0 glas) |
|
Po tko zna koji puta, uporno govorim i ponavljam mjesečini, kako svojoj duši ne želim oduzeti pravo, a ono što joj pripada ne smijem uskratiti.
Godilo mi je sinoć uhvatiti tvoj osmjeh, itekako je ugodno upijati tvoj miris, ali vještina čekanja me ušutila i nisam pošao za svojim pogledom, već sam poslije, prikriveno, u snu zaiskrio i odmakao usamljene sate. Rekao sam samom sebi, ona jednom mora obući zelenu haljinu, ona će ipak jednom osvanuti zelena u meni, jer kao naša Drava i ja imam obale, kao hrastove šume i ja rastem iz korijena i zašto se onda ne bi svom tom ravnicom širila i po poljima suncokreta zlatnim dodirma nicala. Zašto zanemaruje pjevanje ptica kad zna letjeti s njima i bezbroj je puta i sama pticom postajala. Gledam ove svoje ruke, pa one iz mene ne rastu uzalud, one znaju grliti i imaju s čime njezine obrise dočekati u noći. Slušam crvenilo svojih usana, za tek viđenim trešnjama čeznu i slatkim kapima vlažnih kristala pitam to zaboravljeno srce, zbog čega sada drhti i zbog čega se odjednom, kroz moje tijelo, krvotokom strasti rasteže. Zar nije naviklo godinama bezbrižno samo spavati? Ne sjećam se njegovog odgovora, niti njegovo nepričanje pamtim, jednostavno tu, na obali naše Drave, u plavom drhtanju jutarnje magle duši ponovno vraćam pravo na ljubav. Zal Kopp
Samo registrirani uporabniki lahko pišejo komentarje. Prosimo, prijavite se ali registrirajte.
|
|
Komentarji uporabnikov (0)
|
|