Napisal/a Zal Kopp, v ponedeljek, 03. okt. 05 |
Ocena urednika: |
|
Ocena uporabnikov: |
(0 glas) |
|
U mojim praznim dlanovima bol veceras nepodnosljivo suti, jer nema ravnice tvog zanosnog struka, nema tog nebeskog stjecista mojih poljubaca, nemirnog plamena kojem se srce zaklelo i sanjanjem svake noci uranjalo u njegovu vatru.
Omamljuje samoca vitkih jablana, omamljuje kao tisina ove mukle noci i dok san luta posteljom, uzdah vlaznog tijela plovi odsjajejm dunje i sve cini da moje usne kao jedra ulove tvoj vjetar. Crvenilom latica oblacim znoj i kroz tihe mjeseceve zjenice sanjam kako u dahu neba glasno nastaju nasa tijela, kako se sanjaju zagrljena plavom ceznjom. Neobicno je toplo jezero nocasnjeg sna, gore valovi pozude mojih usnulih misli, rastu njezne niti horizonta i do modrih visina dopire sanjanje, na njih te osmjeh mudrog hrasta uspinje i pokriva vrelinom dodira koje sanjam. Zal Kopp
Samo registrirani uporabniki lahko pišejo komentarje. Prosimo, prijavite se ali registrirajte.
|
|
Komentarji uporabnikov (0)
|
|