Napisal/a Zal Kopp, v nedelja, 30. okt. 05 |
Ocena urednika: |
|
Ocena uporabnikov: |
(0 glas) |
|
Ljepota mog sjecanja u bozanskom pogledu starog duda, sto se dostojanstveno s mirisima iz zavjesa po sobi siri, u sjetnom odsjaju slika sa pozutjelih stranica albuma, u ovoj besanoj noci moje duse, svu iskrenost prijateljstva nebeskom besmrtnoscu pjesnika, u tecnu pjesmu plete.
Ne bih zapocinjao, niti bih se nemirnog truda prihvatio, da se nisam zavjetom srca, poput crnih lastavica vinuo i osjetio udare oblaka po svom perju, napio praskozorja, zrelom smjeloscu ravnice sletio na svoje zedne dlanove i sa sobom donio godine provedene u blatnim dvoristima. Na tom putu zelenih proplanaka, procvjetalih obala rijeke, izvijenih afaltnih ulica i celino sivih tramvajskih tracnica, visokih tvornickih dimnjaka, pustih polja ubranog kukuruza, na stazama djetinjstva i tek izniklog djecastva, na nebu sna, moj prijatelju, sapatom razgovaramo i svaku rijec slazemo.
Za nas zvijezde mijenjaju plavetnilo svemira, otvaraju noc, pomazu nam na nestvarnom putovanju i kao sinovima vjetra polarnom snagom sjeverca, tihom pucinom navode kormilo i k nama dovode zaboravljene igre crvenih obraza jabuke, njezinih socnih sokova, njezno slatkih u ustima uspomena.
U nitima bezbriznosti izmjesanih bozanstvenim dodirima sunca i plesu zlatnih suncokreta, izmedju drvoreda prekrasnih breza, natopljeni divotom mjesecine slusamo njene srebrne zrikvace, pronalazimo prve korake razumijevanja naseg prijateljstva i s tisucama plavih modrica sutimo i jedan drugog tako stitimo.
Toplinom osmjeha i prasnjavim rukama skacemo za loptom, a prve ljubavi u nama tek dozrijevaju i nas svijet bune u glavi. Iako ne razumijemo razlog, prihvacamo stvarnost mastanjem, jer znamo, kako cemo jednom u probudjenim snovima, zauvijek nastaviti trcati s nasim tihim prijateljstvom, po poljima makova.
Zal Kopp
Samo registrirani uporabniki lahko pišejo komentarje. Prosimo, prijavite se ali registrirajte.
|
|
Komentarji uporabnikov (0)
|
|