Napisal/a Zal Kopp, v sobota, 31. dec. 05

Ocena urednika:    Ocena uporabnikov:      (0 glas)

Tvoje se prekrasno tijelo
ljupkom tišinom uvuklo u našu postelju
i toplim oblikom beskrajnog osmjeha
izaziva nestrpljivost mojih dlanova.

Ne osjećam nekadašnje postojanje sila bola,
i nemam riječi za ovaj dar u svojim očima,
zato šutim i divim se,
pokoravam vratolomiji uzdaha
s kojima polako prodireš u moju svijest.
Ne trebam mo ć proricanja,
u meni su sve tvoje obline
i hladno ć a me ne može dotaknuti.
Slobodno udišem nebeski svod prosinca,
jer u našem zajedni č kom tkivu
s kojim smo ve č eras zaustavili vrijeme,
dražesne su misli
niti mirisa u č isto ć i ljubavi.
Mi smo jedno i priznajem,
usamljena sloboda nije ono u č emu uživam.
Obožavam krhkost tvoga struka
i vje č nost trenutka s kojim te poštujem.
Mogu ć e je da ne znam broj zvijezda
s kojim se sada gledamo,
mogu ć e je i da su godišnja doba
u nama izmiješana,
ali pošto si u meni jedan otkucaj,
neumorno te grlim vlažnim usnama
i prelazim granicu
iza koje praznina više ne postoji.
Bez obzira što po našim le đ ima
prolazi posljednja ovogodišnja no ć ,
o č arava me pitkost tvojih mekih obala,
uzima u korijen svog ljuljanja
i kada bih sada morao oti ć i
ovako razliven po tvojim njedrima,
ponovno bih u svim svojim snovima
samo tebe tražio,
jer ono što me vje č no obnavlja,
to su tvoja žarka milovanja.

Zal Kopp

Samo registrirani uporabniki lahko pišejo komentarje. Prosimo, prijavite se ali registrirajte.

Komentarji uporabnikov (0)