Napisal/a Zal Kopp, v nedelja, 26. feb. 06 |
Ocena urednika: |
|
Ocena uporabnikov: |
(0 glas) |
|
Zauvijek si moje tijelo natopila zvijezdama i ritam moga golog disanja preuzela srcem, pa te sada svojom nagošću neumorno grlim.
Otkad sam primljen u naručje tvojih usana, strašću zrele ljubavnice moje bokove budiš i sluh vječnog vremena u tebi trajno ćutim. Ništa više ne trebam, za zemljom ne čeznem, stalno se uzdižem dodirima požude u tebi i pokretima plavetnila, tiho kroz tebe plovim. Ovdje, ljubavi, na obroncima zlatne postelje gdje vrlim poljupcima neprekidno kipiš, darujem ti svoj veličanstveni osmjeh sunca. A bujne brežuljke tvoga prekrasnog tijela, tu drhtavu prisutnost mog nemirnog sna, prema izvoru blaženstva, prstima vodim. Kad te u vrelo naručje svojih usana primim, i moj pogled tvoju nagost zaljubljeno prekrije, najviše se sladim ritmom tvoga golog disanja. Tada više ništa ne trebam i zemljom ne hodam, već poput mjesečine, srebrnim sjajem se izvijem i staništa nebeskih ptica, šutnjom oblaka slijedim. Kao nijednu vodu, tvoje grudi istinski ispijam, kao nijednoj vatri, tvom struku se prepuštam, kao nijedno svjetlo, tvoj dah u meni uzdiše. Nestajem kao kap između titranja i tišine, i sam u zagrljajima tvoga prelijepog tijela, ispunjen tvojim životom, presretan sanjam. Kao nijedan zrak, uzlijećem s tvojih obrisa, kao nijednog dana, moj san se opija tvoga mirisa, kao nijedna misao, tvoja me ljubav u sebi rađa. Zal Kopp
Samo registrirani uporabniki lahko pišejo komentarje. Prosimo, prijavite se ali registrirajte.
|
|
Komentarji uporabnikov (0)
|
|