|
Osmjeh tvojih noćnih dodira |
|
|
| Napisal/a Zal Kopp, v nedelja, 02. apr. 06 |
| Ocena urednika: |
 |
| Ocena uporabnikov: |
 (0 glas) |
|
Snaga vjetrova
u mojim rukama,
izvore tvoga zrelog tijela budi
i vještinom neobuzdanog sna
kao vijugavi sjaj,
tonem u prekrasne vrtove.
Nestajem u strunama jutra,
a osmjeh tvojih noćnih dodira,
tvoja srebrna put,
bezbrižno po meni klizi.
Postaješ žeđ
mojih mekih uzdaha.
Glas s kojim noćas nastaješ,
nevidljiva roso,
zlatni suncokreti slute
i sa crvenih usana
ljubavlju kaplju,
u ljubav nas zaklinju.
I nabujala duga,
dah mirisnih boja,
u mojim očima
beskrajnu tišinu slijedi.
Usnulom lišću šapuće
sva biserna znanja o tebi.
Ne smeta nam
što se noć rastapa,
nadmašili smo zemaljsko
i sva srca u sebi.
Zauzeli smisao zvijezda
i sad u gaju neba pjevamo.
Samo registrirani uporabniki lahko pišejo komentarje.
Prosimo, prijavite se ali registrirajte.
|
|
Komentarji uporabnikov (0) 
|
|
