| Napisal/a Zal Kopp, v sobota, 03. jun. 06 |
| Ocena urednika: |
 |
| Ocena uporabnikov: |
 (0 glas) |
|
Na tvojim sam poljima visok jablan, stojim,
a ti mi daješ sebe, mirisom ravnice drhtiš,
između neba i tvoje zemlje istinski se znojim,
jer šapatom svojih njiva moje krošnje dojiš.
Iz korijena kroz stablo neprestano pjevam,
u crvenom zanosu dahćem, ulazim u tebe,
kao olujni vjetar opojnom požudom sijevam,
i strašću osvajam bijelu ravnicu ispod sebe. Odsjaji grudi, staništa kristalnih zvijezda,
cijelu se vječnost roje i poda mnom smiješe,
granama grlim ta srebrom pletena gnijezda,
po njihovoj mekoći moj dah hoda i pleše. Poljupci moji, latice usana u tihom su cvatu,
samo nebeski uzdah mirisnim lišćem nose,
kako su na tebi zaorane brazde sve u zlatu,
nikada im nije dosta tvoje božanstvene rose. Bezbroj puta sam predivne noći na tebi sreo,
ljubio te i milovao dušu tišinom obraza,
strpljivo sklanjao pod svoj zaljubljeni veo
i štitio od podmuklog i prikrivenog mraza. Neka u meni tvoji slatki plodovi uvijek zriju,
jer rađanjem jutra u svom me pogledu imaš,
i kao što ptice radosno sa oblaka sunce piju,
najsretniji sam u noći kad me u sebe primaš.
Samo registrirani uporabniki lahko pišejo komentarje.
Prosimo, prijavite se ali registrirajte.
|
|
Komentarji uporabnikov (0) 
|
|
