Napisal/a Zal Kopp, v sobota, 03. jun. 06 |
Ocena urednika: |
|
Ocena uporabnikov: |
(0 glas) |
|
Na tvojim sam poljima visok jablan, stojim, a ti mi daješ sebe, mirisom ravnice drhtiš, između neba i tvoje zemlje istinski se znojim, jer šapatom svojih njiva moje krošnje dojiš.
Iz korijena kroz stablo neprestano pjevam, u crvenom zanosu dahćem, ulazim u tebe, kao olujni vjetar opojnom požudom sijevam, i strašću osvajam bijelu ravnicu ispod sebe. Odsjaji grudi, staništa kristalnih zvijezda, cijelu se vječnost roje i poda mnom smiješe, granama grlim ta srebrom pletena gnijezda, po njihovoj mekoći moj dah hoda i pleše. Poljupci moji, latice usana u tihom su cvatu, samo nebeski uzdah mirisnim lišćem nose, kako su na tebi zaorane brazde sve u zlatu, nikada im nije dosta tvoje božanstvene rose. Bezbroj puta sam predivne noći na tebi sreo, ljubio te i milovao dušu tišinom obraza, strpljivo sklanjao pod svoj zaljubljeni veo i štitio od podmuklog i prikrivenog mraza. Neka u meni tvoji slatki plodovi uvijek zriju, jer rađanjem jutra u svom me pogledu imaš, i kao što ptice radosno sa oblaka sunce piju, najsretniji sam u noći kad me u sebe primaš.
Samo registrirani uporabniki lahko pišejo komentarje. Prosimo, prijavite se ali registrirajte.
|
|
Komentarji uporabnikov (0)
|
|