Napisal/a Zal Kopp, v nedelja, 16. jul. 06

Ocena urednika:    Ocena uporabnikov:      (0 glas)

Ženo moja, kapljo zvijezde na mojoj kosi,
sakupljaš noć kao mirise postelje.
Sva u stoljetnom sjaju mjesečine sanjaš,
pa me po poljima s mekom rosom dijeliš,
kao da si odavno sišla nebeskom plimom,
tvoje ruke s mojom dušom ljubav zbore.

Šapućeš, dragi mužu, ljubavniče moj,
a ja ne dvojim, odvažno ljubim tvoje tijelo,
jer kako bih te mogao takvu ne imati,
ne udisati taj dragulj tvojih usana,
kako bih smio poslije u nebu zastati,
kad me plamenom dugom budeš umivala?
Ženo moja, pod tvojim očima ležim,
na sjeveru sam i promatram jug bokova,
zlatna izgaraju, tope se pod mojim prstima,
a vlati trave pjevaju o rosi koju dijeliš
i zvuk njihov para zelenilo mojih zjenica,
osjećam kako nas tišinom zajedno spajaš.
Grliš me, svog muža i ljubavnika ljubiš,
pa puštaš da naručje tvoje čuvam,
da mu se odužim toplim zagrljajima,
jer osmjeh što kroz pukotine obraza kaplje,
sred moga lica vrelinom zanosa teče
i na jutarnjoj magli nikad s tobom ne šuti.
Ženo moja i ljubavnice, silna moja misli,
ne mogu bez tebe, uzdahe tvoje zbrajam,
učim u tebi i nježnost tvoga tijela slijedim,
svjetlost ili oblik, u dubine me njegove vodi,
pusti da te u njemu s poljupcima kušam,
i tom vječnom ljepotom sna, u sebi sjedinim.

Zal Kopp

Samo registrirani uporabniki lahko pišejo komentarje. Prosimo, prijavite se ali registrirajte.

Komentarji uporabnikov (0)