| Napisal/a Zal Kopp, v ponedeljek, 04. dec. 06 |
| Ocena urednika: |
 |
| Ocena uporabnikov: |
 (0 glas) |
|
Ljeto ulazi u našu sobu kroz širom otvorenu noć,
a naša tijela se ponosno maze s vjetrom ravnice.
Postelja svoju nježnost posebno rasipa pod nama,
i naše se ruke poput leptirovih krila množe zrakom.
Nijedan uzdah niti poljubac više nisu daleka čežnja,
jer večeras strujimo između koljena željnih zagrljaja
i usana što slijeću u mekoću razmaknutih prepona.K
ako počinju naša drhtanja i velika uzbuđenost traje,
pa ljeto cijeli horizont dobrovoljno predaje nama,
a vrelu požudu pretvara u zlatno šaputanje zjenica.
U izvijenim rukama srebrna smo strast mjesečine,
i taj neophodni dragulj u toplim bojama visina
neprekidno iskri na ulazu naših nabreklih obraza,
vječno sazviježđe bujicom sokova teče po njima.
Kao slatki dar jedno drugom, uživamo ljubav neba,
a ono podsjeća kako će uskoro razliti mirisnu zoru
i nas ljubavnike prepustiti nježnom zelenilu trave,
no nimalo nismo uplašeni, jer kad sunce natoči jutro,
pa nas u šarene osmjehe ptica bezbrižno posjedne,
zajedno ćemo s oblacima krenuti na daleka putovanja,
i s najmanjim titrajem rumenila voditi ljubav.
U takvom vremenu, dakle u samom središtu duše,
zanosna polja suncokreta nemir prstiju prolaze,
a crveni mirisi makova isprepliću naše uzavrele pore.
Istovremeno, dok kušamo zemaljsku i nebesku radost,
po nama još uvijek pada mjesečina, puzi našim tijelima,
a zvijezde nijemo prate bijele tragove naših dodira
i zauvijek prekrivaju čarobne obrise vlažnih milovanja.
Samo registrirani uporabniki lahko pišejo komentarje.
Prosimo, prijavite se ali registrirajte.
|
|
Komentarji uporabnikov (1) 
|
|
