| Napisal/a Zal Kopp, v petek, 26. jan. 07 |
| Ocena urednika: |
 |
| Ocena uporabnikov: |
 (0 glas) |
|
Nebeske kapi iskre na
paleti duše,
a brojni uzdasi,
tirkizne zvijezde,
ugađaju bjelinu
ljubavnih ploha.
Grlimo se tijelom u
tišini siječnja
i kao važan detalj
naših zagrljaja,
nijemi dodiri
ostavljaju osmjeh.
Ulazeći polako u sveti
šapat noći
klizimo jezerom divnih
osjećaja
i sve dublje tonemo u
vodu života.
Uzvišeno nebo potajno
nas krijepi,
beskonačno se roji
mekim usnama.
Naše su usne vreli dah
u granama
i plavom nebu pomažu
smiriti vjetar.
U njima se lišće
drhtanjem ljubi
i bez prestanka
neumorno treperi.
Nabrekle u veljači,
ljubavi moja,
sa drveća ispraćaju hladni nemir
i osluškuju sjaj
bisernih grudi.
Provlače se kroz
krošnje prstiju
i ne smiruju crvenilo
mirisa,
već strpljivo i nježno
bujaju,
miluju nas oblacima
strasti.
Oslobodimo brazde
tragova srebra
i s poljupcima slatkog
šaputanja
razmašimo se prisutnim
ožujkom.
Probudimo uzdahe
zanosnih bokova,
jer jato divljih ptica
cijelom ravnicom
liježe na slabine i
svlači rumenilo.
Užarimo strasti u
ljubavnoj čežnji,
dotaknimo zjenice i
sletimo srcem.
Pripremimo odmorište
našem biću
i na obroncima
zavodljivog pogleda
postanimo rijeka koja
zemlju umiva.
Ti, ja i rijeka u našem
divnom tijelu,
tecimo poput slapa travnjem.
Razbacajmo valove u
svitanje,
i pustimo neka nakapa
čisto sunce,
naša ljubav zaslužuje
jedinstvene boje.
Ti, ja i rijeka u našem
divnom tijelu,
pamtimo putove
ostavljenih stopa
i čuvamo svijet u
zakašnjelom snijegu.
Imamo nježnost na koju
cvijeće miriše
i obećanje misli što neponovljivo
raste.
Imamo bistri tok veći i
od gustih šuma.
Dragocjena moja,
poljupci smo kristala,
i pod nama se otvaraju
odaje jutra,
kroz struk vremena
ulazimo u svibanj.
Jasnim prizorom vječnosti
utječemo,
ja tvoj muž, kojeg
ljubavlju obnavljaš
i ti moja žena, koja u
blagom svjetlu
tako izazovno i lijepo
kaplješ po meni.
Samo zaljubljeni
osjećaju strast duše,
a mi oduvijek cijenimo
izlazak sunca
i rađamo rosu dok
vodimo ljubav.
Zato smo omiljeni u
vrevi blaženstva.
Pređimo u polja, zastanimo u travi,
u ljupkim vrtovima
visokih vlati,
gdje zelena mekoća
livade opija,
smireni pristanimo u
njihanje lišća.
U naručje lipa, u
njedrima lipnja,
dok vjetar svija boje,
zelenu i zlatnu,
privijmo cvijeće oko
našeg struka,
u medene niti pretočimo
boje sunca.
Legnimo bez ikakvog
razmišljanja,
a grane što titraju
raščupanom kosom
svoju će moć predati u
naše ruke.
Raširimo se u svilenoj
lepezi makova,
nježnost srpnja
oblikujmo u sebi.
Mila, ne napuštajmo
žuta polja sna,
neka nas ljuljaju
prozirni pramenovi,
neka se usne opijaju
slatkim svjetlom,
potrebna je žudnja
našoj ljubavi.
Ponesimo bedra u vreli
šum žita,
u mirisu šuma
raspletimo strasti,
jer na postelji sunca,
u dnu horizonta,
gdje borave zlatne
vrpce vjetra,
visoki su jablani i
leptir umiva dušu.
Eto, zagrljena moja,
drhtimo užareni
u nevinom i čistom osmjehu cvijeća,
ližu nas vrele latice
poput plamena.
Između korijenja zemlje
i naših nogu
na obrazu ljeta
otkucava podne.
Rastrčimo butine u
snoplje kolovoza,
tu gdje šutljivi
suncokreti krče hlad,
ispružene sjenke
ovjenčane vatrom,
jedna po jedna, gledaju
prema nebu.
Ništa više ne trebamo u ovom snu,
njihove poljupce smo
dostigli u klasju.
I nastavimo zemlju strasno voljeti,
jer dok vodimo ljubav,
jedina moja,
u nama je snažan vjetar
nagona.
Naslonimo rujan na
površinu trbuha
i zaustavimo uzdah
valovite vode.
U vrtlogu milosti
pokrenimo dah
a kad nas kapi doprate
u sazviježđe,
do nebeske rijeke
bezbrojnih pora,
nježno ćemo plavetnilom
sjati.
Uronimo tanke ruke u spektar neba,
ka sunčanom otkosu
pružimo tijela.
Krenimo prema vatrenom rumenilu,
na rub toplog sutona, u
odjek neba,
gdje
godina skita obalom pijeska.
Tamo su još zadihani obrisi žetve
i kao mjesečina
obasjavaju horizont.
Cijelom dužinom
listopada, mila moja,
čuvaju svu radost i
tjeskobnost vrba.
Za njima čeznemo, a
naše žedne oči
njihovom požudom znoje tijelo.
Zato možemo u
raskvašenoj jeseni
zvjezdano nagi kroz
svemir strujati.
Zadrhtalo moje, dašćimo
ljubavno,
naše je vatreno uzglavlje
crveno,
živi plamen požudnih
milovanja.
Kupajmo se mlazom
toplog znoja
u blaženom zagrljaju
vječnosti.
Pod oblacima kiše
izvijmo leđa
i sa lišća što nas
šuštanjem časti
zagrljeni udahnimo noćnu
pjesmu.
Pored nas u mraku
studeni se čuje,
ali jesen ne remeti
bjelinu postelje,
naše su usne plamteće
skuti neba.
Razgorimo se i
odjeknimo zimom,
sa vitkog vrata
rastjerajmo maglu.
Ti, ja i ljubav u našem
divnom tijelu
odolijevamo hladnom
pogledu inja,
vodimo ljubav i ništa
nam ne smeta.
Usred jare ćutimo se
zanosno goli,
rastapamo snježne
nalete prosinca
i na ramena naslanjamo
mjesečinu.
Ti, ja i ljubav u našem
divnom tijelu
na kraju prosinca
ulazimo u siječanj,
ispod mraza grlimo zaspale
trave.
Samo registrirani uporabniki lahko pišejo komentarje.
Prosimo, prijavite se ali registrirajte.
|
|
Komentarji uporabnikov (4) 
|
|
ta mi je na dušo pisana. 
