| Napisal/a borosog, v nedelja, 23. dec. 07 |
| Ocena urednika: |
 |
| Ocena uporabnikov: |
 (0 glas) |
|
U majke jedini sin
Za oca on ne postoji
Potpuno sam i bez ljubavi
U praznoj sobi gleda u zid
On nikud ne izlazi
Stalno prisutan strah
Kao mora ne odlazi
Svom snagom razjeda kosti
Krik sa dna nek silazi
Kruto vraća ga svijesti
Tu dobri su susjedi
Traže ga zato što htjeli bi jesti
Lica čvrsta na broju su
Na njima zadovoljstvo i mir
Stalno isto kao i svaki dan
Dijele međusobno svete tajne
Obrazi prazni hladni pogledi
Usta puna stalno govore
Mudrost sebično podijele
I punih utroba tonu u san
A on kao da nije s ovog svijeta
I onda vidi da to bio mu je dom
I bilo ga je sram
Sjene sve luđe i bjesnije
Svetinjom kao da se igraju
Omataju šal a sve hladnije
I gramzivo istežu svoje ruke
Lome kosti meso nestaje
Prstima žutim prodiru
Paraju sve na što naiđu
Jer tako bi rado vidjeli dušu
Sude sada njegove ruke
U tišini tame sijeva nož
Krv mu sladi preslane suze
Mizeriji toj čini kraj
Još uzdah i plamen što proždire
Sve slike sad su još jasnije
Savija kičmu jedini sin
I vrišti od boli a nije kriv
Jer on kao da nije s ovog svijeta
I sad vidi da to i nije bio dom
I vidi da je sam
Samo registrirani uporabniki lahko pišejo komentarje.
Prosimo, prijavite se ali registrirajte.
|
|
Komentarji uporabnikov (0) 
|
|
