| Napisal/a borosog, v sobota, 19. jan. 08 |
| Ocena urednika: |
 |
| Ocena uporabnikov: |
 (1 glas) |
|
Samo jednom i do sada posljednji put,
Nadam se da se takvo što ponoviti neće,
Bio sam ucijenjen slušati pjesnika.
Atmosfera sterilna, bez mikroba.
Pušiti nikome nisu dali, o piću bolje i da ne razmišljam.
U mrtvoj tišini, podrignuo sam tiho,
Smrad kuhane salame nitko spomenuo nije.
Ušao je pjesnik!
Bože, koja slika; izglačan, obrijan, tvrd kao stijena,
U jednoj ruci knjiga, druga mu za popunjavanje služi.
Krenuo je tiho, dok se prva trema ne razbije,
Zatim crescendo, vika, urlanje, glasnije, glasnije!
Moje misli ka cigareti bježe, suha usta vino traže
I ona koka nasuprot mene, noge divne, najlonke tamne.
A od onoga ruka tako strašno maše
Imaš osječaj da razbit će sve što mu na put stane,
Bože budale, tko mu jezik dade.
I to se množi, buja, nema nam spasa
I sve je više te mase,
Sve je više gospode,
Kavijar žderu, a misle na prase.
Pjesnik je svršio..
Poslije smo otišli na pivo.
Pitah o čemu je pjesnik gestikulirao snažno,
Vjerujte da nitko se ničeg sjetio nije,
Eto još jedna večer ode u prazno.
Samo registrirani uporabniki lahko pišejo komentarje.
Prosimo, prijavite se ali registrirajte.
|
|
Komentarji uporabnikov (1) 
|
|
