Napisal/a stihpostih, v ponedeljek, 25. feb. 08

Ocena urednika:    Ocena uporabnikov:      (0 glas)

Zar da me usreći kad od mene tražiš
da poštujem one koje mrzim još odavna,
od trena kad sam posumnjao da ukrali su
tvoju pažnju i sve dobro iz tvoje duše?

Zar da me usreći što bio sam u pravu
i što mi to sad u tragovima potvrđuješ?

Ne, nema u meni radosti jer nisam protiv tebe.
Nema u meni zadovoljstva jer ovo nije pravda.

Sad ću ovu pjesmu pretvoriti u ruglo,
kad spomenem da se bojiš
kako će ti firma naplatiti riječi koje šaljem,
jer si daleko od kuće. Grozno.

Mora da te svaki poslodavac sanja
jer spremna si ugasiti svjetlost
i prozirnim pogledom pratiti idole
koji traže više, koji prodaju skuplje,
koji ne mare za svijet, koji vide samo sebe.
I firmu. „Svoju". Tuđu.

Neka, nije loše gradit karijeru,
nije strašno postati bolja od sličnih, nije.
Ta talenata imaš više nego drugi,
lagao bih kad to ti priznao ne bih.

Ali ono što me smeta, što me peče,
zbog čega bih sada iskočio iz kože,
to je tvoja šutnja, to su tvoje laži,
jer priznati nikad nećeš što sad svima već je jasno,
da prodala si moju dušu
za ono protiv čega bi uvijek ustala - novac i karijeru.

I ne bilo kada.
Baš u trenu kad si me izdresirala
i naučila što znači biti obiteljski čovjek.
Planirano.
Podlo.
Baš onako kako firma traži, zar ne?

Samo registrirani uporabniki lahko pišejo komentarje. Prosimo, prijavite se ali registrirajte.

Komentarji uporabnikov (0)