Napisal/a stihpostih, v sreda, 26. mar. 08

Ocena urednika:    Ocena uporabnikov:      (0 glas)

Osmijeh mi ne silazi s lica
makar nasrću na mene vijesti
koje bi me nekad gušile od jutra
i učile me koliko mi znači
opipljivost i ono što i drugima vrijedi.

Čemu se radujem?
Je li to smijeh kojim se rugam?
Ili samo scenografija turobnosti?

Ledenjaci se tope,
na burzama svaki dan novi krah,
s tornjeva se bacaju kad osjete strah
i zatvorenih očiju ne vide izlaz
oni slični nama, razočarani.
Po parkovima pogibaju bjegunci,
ratnici koje stvorio je svijet,
na cestama vladaju divljaci,
uz raskršća moderni prosjaci.

Po portalima sama krema,
brišu suze licemjerja,
po novinama župani i vladari,
manekeni skrivanja istine.
Na špici maskirani dižu moral
ogrnuti krznom, zlatom osunčani,
manipulatori bez prošlosti,
bezgrešni, živi spomenici.

Čemu se smijem, što me to veseli?

Nada...
Osjećam da ne kopni nam snaga
već sve jači (o, da, jači smo) čekamo tren
kad više nećemo moći šutjeti,
kad pustit ćemo srcima da progovore.

Samo registrirani uporabniki lahko pišejo komentarje. Prosimo, prijavite se ali registrirajte.

Komentarji uporabnikov (0)